Pater Simon Ašič

Pater Simon Ašič (1906 – 1992), cistercit iz samostana Stična u Sloveniji (otprilike na pola puta između Ljubljane i Novog Mesta) je najpoznatiji redovnik toga više od 850 godina starog samostana. Svoje gotovo polustoljetno bavljenje ljekovitim biljkama usmjerio je na svakodnevnu pomoć svima kojima je to bilo potrebno i koji su se utjecali k njemu za savjet i pomoć.

U svojemu dugu životu prikupio je dragocijena iskustva i stekao veliko znanje o ljekovitim biljkama i njihovu ljekovitom djelovanju, te ih prenio u nekoliko knjiga koje su naišle na izvanredan odjek među čitateljstvom. Neposredno prije smrti p. Simon Ašič je objavio knjigu Domaća ljekarna patera Simona Ašiča u dva sveska: “Domaća ljekarna patera Simona Ašiča – Recepti” i “Domaća ljekarna patera Simona Ašiča – Priručnik za sakupljanje ljekovitog bilja”.

Povodom 20. obljetnice smrti patera Simona Ašiča 2012.g., napisao mag. farmacije Jože Kukman:

Povodom 20. obljetnice smrti patera Simona Ašiča

Ove se godine sa zahvalnošću prisjećamo pokojnog patera Simona Ašiča koji je prije 20 godina, nakon dugog i bogatog života, umro u stiškom samostanu. U samostanu je živio, s kraćim prekidima, čak 73 godine. Postao je najbolji poznavatelj ljekovitog bilja, znao je saslušati svakog čovjeka, posebno pacijente, savjetovati ih i pomagati im. Mnogi koji su k njemu došli po savjet još ga se uvijek sa zahvalnošću sjećaju.

Pater S.Ašić je uzor svim ljubiteljima ljekovitog bilja. Njegove knjige iz tog područja našle su put gotovo u svaku slovensku obitelj. Zbog stručnosti i razumljivost za sve slojeve čitatelja, još će dugo biti najbolji priručnici za svakog tko želi prirodnim sredstvima poboljšati svoje zdravlje.

Rodio se 30. studenog 1906. u zaselku Raztez pri Gorici blizu Brestanice, nekadašnjeg Rajhenburga gdje je za vrijeme njegove mladosti izgrađena velika bazilika Majke Božje Lurdske.

Godine 1919. pater S. Ašić je došao u Stičnu, 1924. god. je ušao u cistercijanski red, 1925. god. otišao je u Poljsku u samostan Mogilo. Maturirao je 1927.godine, a 1930. godine nakon završenog teološkog studija održao je mladu misu u rodnoj župi Rajhenburg. Godine 1931. opet je na kratko vrijeme otišao u Mogilo u Poljskoj.

Od 1936. do 1941. godine radio je kao perfekt u Slomškovom zavodu u Ljubljani, 1942. godine imenovan je za subpriora u stiškom samostanu, 1945. godine imenovan je za priora u istom samostanu. Tu službu je obavljao punih 47 godina, sve do svoje smrti.

Od 1949. do 1951. bio je župnik stiške župe, a od 1964. do 1981. pažljivo je pisao župnu kroniku. Učinio je mnogo toga čega se stariji sa zahvalnošću i danas prisjećaju.

O korištenju prirodnih ljekovitih sredstava, prije svega ljekovitog bilja je puno napisano: od starih kineskih recepata, 2700. prije rođenja Isusa Krista, do grčkog liječnika Hipokrata (400.-377. pr. Kr.) i Rimljanina Galena (131. – 201. n.e.).

Nakon osnivanja samostana u Europi, u 11. stoljeću, korištenje ljekovitog bilja brzo se proširilo. U početku su redovnici brinuli samo za potrebe redovnika u samostanu, a kasnije su opati pomagali i okolnom stanovništvu. Na teritorij današnje Slovenije redovnici su došli u drugoj polovici 12. stoljeća (1136.g.). Iz samostanske kronike možemo pročitati da su koristili ljekovito bilje jer druga sredstva u slučaju bolesti samostanska pravila nisu dozvoljavala.

U dokumentu iz 1230. godine u stiškom je samostanu spomenut infirmarij. Taj naziv za liječnika – ljekarnika spomenut je više puta.

Nakon zatvaranja samostana 1784. g. mnogo je knjiga iz bogate samostanske knjižnice, među njima i onih iz područja liječenja, nažalost bilo izgubljeno.

Čak 114 godina u Stični nije bilo opata cistercijanaca. Godine 1818. su se vratili i od te godine opet možemo pratiti događaje vezane uz njihov život.

Pater Simon Ašič je osnovno znanje o moći i djelovanju ljekovitih biljaka dobio već u djetinjstvu jer su za liječenje bolesti koristili samo ono što im je nudila priroda. Ta znanja je marljivo sakupljao i utvrđivao cijeli život, bavio se i  istraživanjem raspoložive stručne literature i tako je zadobio  znanje vrijedno poštovanja. Postao je pravi stručnjak na području ljekovitog bilja, ali i uzor svima onima koji traže pomoć u prirodi.

Liječenjem se počeo intenzivnije baviti za vrijeme Drugog svjetskog rata. Tada su u stiškom samostanu boravili mnogi bjegunci, najviše prognani svećenici. Svi su bili iscrpljeni i bolesni. Nedostajalo je lijekova, a pater Simon im je ponudio pomoć u obliku ljekovitih biljaka koje je sam brao i sakupljao u okolici samostana. Pažljivo je zapisivao recepte i rezultate. Tako je prikupio dovoljno materijala za izdavanje čak triju knjiga: Pomoć iz domaće ljekarne I. (1984.g.); Pomoć iz domaće ljekarne II. (1986.g.) te Priručnik za prikupljanje ljekovitog bilja (1988. g.).

Svima koji su imali čast upoznati patera Simona Ašića ostalo je u sjećanju više njegovih ljudskih osobina: ljubazna riječ, blagi pogled,strpljenje, moć slušanja i razumijevanja čovjeka u problemima i nevolji, utjeha bolesnima, ulijevanje nade u ozdravljenje.

Oni koji su od njega tražili pomoć odlazili su od njega smireni, obogaćeni očinskim savjetima, svežnjem ljekovitog bilja i preporukama za daljnji život.

Sam je nekoć napisao: Najviše se veselim kada me ljudi koji su došli k meni bolesni, umorni i puni pesimizma ponovno posjete zdravi i zadovoljni.

Još uvijek u Stičnu dolaze posjetitelji koji su patera Simona Ašiča osobno poznavali i u njemu našli utjehu. S velikom zahvalnošću i poštovanjem govore o njemu, uvijek samo dobro. To je velika čast i ujedno obaveza za sve nas koji pokušavamo nastaviti njegov rad. Radujemo se što je naš trud urodio plodom. Sve više ljudi upoznaje riznicu ljekovitog bilja i prihvaćaju savjete za zdrav način života.

Među zapisima koje nam je ostavio možemo pročitati i ove riječi: „Čovjek nije bio nikada toliko ugrožen koliko je to danas. Sadašnji tempo života uzrokuje u njemu nemir, strah, stalnu napetost, razdražljivost i opće nezadovoljstvo. Nezadovoljan sam sa sobom zatvara se u sebe i postaje sve manje sposoban za normalne međuljudske odnose. Takvo stanje dovodi do mnogih bolesti; nervoze, smetnje krvotoka, bolesti srca, jetre, pluća.

Pater S. Ašič je tako usprkos svojoj službi u duhovnom smislu kao redovnik, postao veliki stručnjak u poznavanju ljekovitog bilja, poznat ne samo u Sloveniji , već i u inozemstvu. Njegove knjige već su prevedene na više jezika, a pripremaju se i nova izdanja.

S posebnim ponosom možemo reći da je p. Ašić omiljen među svojim sunarodnjacima Slovencima, cijenjen i poštovan kao najveći poznavatelj ljekovitog bilja, ljudske prirode, a kao svećenik i čovjekove duše.

Zahvalni smo mu za sve bogatstvo znanja i savjeta koje nam je ostavio. Neka mu je sva dobrota plaćena; njegove ljubazne i utješne riječi, spremnost da sasluša čovjeka u nevolji, a bolesnima vratiti vjeru i nadu u ozdravljenje.

Vjerujem da će njegov rad i djelo još dugo mnogima davati nadu, snagu i vjeru u život, a prije svega bolesnicima vraćati zdravlje i unutarnji mir koji je čovjeku danas tako potreban.

Među čitateljima Klasja sigurno je mnogo onih koji su imali tu sreću u svojem životu upoznati patera Simona. Vjerujem da vas uz njega veže puno lijepih uspomena. Bit ćemo vam zahvalni ako nam o tome ponešto napišete ili nazovete u samostan ili samostansku tvrtku Sitikd.o.o..

Poznato je više svjedočanstava o ozdravljenjima prema savjetima p.Ašića. Već nakon paterove smrti smo od gospodina Franca Novaka saznali da je imao izraslinu na čelu koja je brzo rasla. U bolnici su mu savjetovali operaciju, no g. Novak je prema uputama iz knjige p.Ašića na oboljelo mjesto stavljao usitnjeni trputac i izraslina je nestala. Pri ponovnom pregledu liječnica je utvrdila da operacija nije potrebna.

Više puta smo čuli priče ljudi da su nakon dugog vremena dobili djecu. To pripisuju konzumiranju čajeva od ljekovitog bilja po recepturi p.Ašića koje su dobili u biljnoj ljekarni u Stični.

Sličnih svjedočanstava je mnogo. Nažalost, nisu sva zapisana.

Vi, koji ste ga poznavali, sjećate se da je prilikom posjeta, već u kasnoj starosti otvarao vrata nogom. Kada je vodio posjetitelje po stiškom samostanu lagano bi skočio na policu kod prozora i tamo je slušateljima pričao o povijesti. Pri tome je volio  dodati još kakvu životnu mudrost ili savjet za bolje zdravlje. Njegov optimizam pomiješan s iskrenim veseljem uvijek je oduševljavao. Ljudi su odlazili zadovoljni i smireni. Dugo su ih pratile paterove riječi, te olakšavale brige s kojima su došli.

Više puta je savjetovao i zdravu prehranu. Jako je cijenio i preporučao jabučni ocat, med, zelje, voće… poznat je i njegov doručak – kiselo zelje začinjeno medom.

Od mnogih čajeva ljudima je i danas ostao omiljen čaj KRRT (kopriva, maslačak, stolisnik, trputac). Često je znao reći: „Tko pije KRRT, neće se tako brzo pridružiti krtima.“

Usprkos velikoj popularnosti i širokom znanju, ostao je skroman. To potvrđuje i njegova ostavština koju možete pogledati u Muzeju kršćanstva u Stični: molitvenici, krunice, osobni dokumenti, stari pisaći stroj, redovnička odjeća, dva prekrivača, nekoliko rukopisa.

Ostavio nam je veliko duhovno bogatstvo, četiri knjige o liječenju prirodnim lijekovima iz kojih još uvijek crpimo znanje i savjete, a iz kojih će ih crpiti i buduće generacije.